KOLUMNA: Ispovijest dvije studentice

Učenje, učenje, učenje! A što drugo može biti zanimacija jednog uzornog studenta na početku ispitnog mjeseca? No svima je potrebna minuta predaha tako smo se i nas dvije odlučile počastiti jednim brzinskim shoppingom. Nabacile smo na sebe svu potrebnu zimsku opremu i tako zakoračile u zimsku pustolovinu koja još uvijek traje.

U početku je samo prolijetala pokoja pahulja snijega. U odabranoj radnji se naravno nismo dugo zadržale, ali pri izlasku smo imale što i vidjeti. Mećava je počela. Na prvi pogled se činila tako bezazlenom, pa smo poziv na filmsku večer s prijateljima dočekale sa širokim osmijehom. Međutim, raspoloženje je splasnulo već nakon pređenih 100 metara, a imale smo još dobrih 30 minuta hoda. Vjetar nam je nanosio snijeg u lice, drhtale smo od hladnoće, doslovno su nam se zaledile kose, obrve, šalovi... Uspjele smo doći žive i promrzle na odredište, ali trebalo se i vratit u stan.

Opet iste muke. Sutradan smo poranile na faks ali umjesto pofesora dočekala nas je obavijest o odgađanju ispita. Zbog čega? Jer je napadalo visokih 10 cm snijega! Vratile smo se u stan i dan provele odmarajući se od svega. U tome nas je prekinuo poziv na druženje na koje smo obećale doći još večer prije – bila je to kobna odluka. Slijedile su tipične ženske pripreme među kojima je i tuširanje.

Budući da u ovom snježnom Mostaru ništa ne ispada kako treba, tijekom tuširanje jedne od nas nestalo je struje, pa vi sad zamislite kako to izgleda. No sve se to da prihvatiti, riješiti i zaboraviti jer je pred nama bila još jedna zanimljiva večer, nadale smo se.

Tako je i bilo, osobito pri povratku u stan u društvu još 3 prijatelja. Već pri prvim koracima snijeg nas je neprijateljski dočekao: stepenice na ulazu u zgradu su nalikovale bob stazi (ali nam je nedostajao bob). Novi sloj snijega bio je visok „samo“ tridesetak centimetara.

Potaknuti dobrim raspoloženjem i društvom izvodili smo nestašluke na snijegu: grudvanje, guranje u snijeg, valjanje, pravljenje anđela... Bili smo i produktivni – napravili smo prvu stazu glavnom mostarskom ulicom. Začudo grad je bio sasvim pust. Probijajući se tako kroz snijeg cijelih pola sata putem za koji nam inače treba 15 minuta opet smo se uspjele žive zalediti. Vruć čaj (jedina stvar koja nas grije ovih dana) i dobar san vratili su nas u život. Novo jutros je donijelo nova iznenađenja: još snijega, zaleđen klima uređaj (nije da je i prije nešto puno grijao) i vijest da u gradu vlada nestašica kruha. Otišle smo izvidjeti situaciju. Ulice su bile i dalje prekrivene teškim bijelim pokrivačem, neočišćene (valjda se nadaju da će se snijeg sam otopiti), pekarnice zatvorene, automobili su se jedva nazirali ispod snježnih nanosa, ali semafori su za pohvalu funkcionirali... Bile smo i žrtve „snježnih zlostavljača“ koji su nas nemilosrdno zavalili u snijeg.

Lako je bilo zaključiti da se mostarski građani protiv elementarne nepogode bore lopatom uz parolu čuvajmo tradiciju, ovako su to rješavali i naši stari prije 5 stoljeća. I što nam preostaje?! Gubiti vrijeme uzaludno pokušavajući memorirati gradivo na temperaturi –5 stupnjeva u stanu? Ne. Pomoći vojsci u izvlačenju vozila? Nikako. Otvoriti pekarnicu koja bi radila i tijekom zime? Ni u kom slučaju. Ipak jedno možemo: čekati da se snijeg otopi kako bi nastavile s normalnim životom, a čekanje začiniti rakijom koja je po tradiciji dobar lijek protiv hladnoće. Dotad pravimo snjegoviće... p.s. Preporučuje se osobama nižim od 160 cm da ne izlaze vani, čisto da se ne izgube! Provjereno :)

Dvije studentice: I.L. i J.H.