Srbi, Hrvati i Muslimani mogu živjeti skupa kao jarani

U BiH se danas obilježavaju dva praznika. Jedan je Ramazanski Bajram i njega slave muslimani, a drugi je Roš Hašana i njega slave Jevreji.

Također, u BiH se slavi i Božić i Vaskrs i Uskrs, a dešavalo se da na isti dan svoje praznike obilježavaju i katolici i pravoslavci.

"Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju", pisao je Ivo Andrić ove riječi koristeći ih da opiše mržnju i razlike koje postoje između ovih naroda.

Međutim, prolazeći jutros ulicama BiH, mogli smo vidjeti razliku u ljudima, u njihovom hodu, u njihovoj odjeći. Mogli smo primjetiti da ne slave svi Bajram i da nije svima danas nova godina, ali mržnje u očima nije bilo.

Nakon što su ljudi proučili posljednju bajramsku molitvu, žurnim koracima krenuli su ka svojim bližnjima.

Zagrljaji su ispunili dvorišta džamija, a euforiji se pridružio iritantan prateći zvuk mobilnih poruka.

Sve najbolje svojim prijateljima Muslimanima i Jevrejima, poželjeli su Marko, Milan, Jelena, Ante...

To je samo bio "revanš" za iste osmijehe koji su krasili njihova lica kada su oni primili tu istu poruku sa istim željama.

Ako samo na trenutak uđemo na društvenu mrežu Facebook,  naići ćemo na iste te riječi kojima Bosanci i Hercegovci jedni drugima čestitaju njihove praznike.

Upravo ta jedna poruka i taj jedan osmijeh dokaz su da vjera nije ta koja razdvaja ljude, vjera ih zbližava.

Kako onda protumačiti krvavu historiju koju su krojili preci ti istih koji se danas više ne mrze, koji su umjesto mobitela sa lijepim, finim, kulturnim SMS porukama, u svojim rukama držali sablje, noževe, puške...I nisu imali razloga da se smiju.

Upravo razlike koje je Andrić spominjao, a koje je Tito uspio ukrotiti i držati toliko godina pod uzdom, oni koji su odgovorni za rat u BiH i ovi koji su odgovorni za današnje stanje u državi, uspjeli su pretvoriti u mržnju.

Prema scenariju koji je napisan 90-tih godina režira se već 20 godina. Prema tim definicijama razlike u naciji i vjeri nikako ne trebaju da izazivaju osmijeh na licu.

Ipak, ljudi u BiH sve manje prihvataju mržnju kako sastavni dio života. Polako uviđaju da je mržnja teret i da je život prekratak da bi se cijeli život mrzilo.

Neke stvari se ne mogu oprostiti, neke čak ni zaboraviti, ali one se mogu potisnuti i sakriti negdje u kutak duše, ostaviti ih kao da žive kao podsjetnik, staviti u kutiju sa ružnim uspomenama koju ne možemo baciti, ali koju rijetko otvaramo.

U međuvremenu jedni druge ne moramo mrziti.

Ne treba nam čak ni Visoki predstavnik, jer naša ljubav može biti veća i od njega.

I bez njega Srbi, Hrvati, Muslimani i ostali mogi živjeti skupa kao jarani.

 

Napisao: Mirza Skenderagić